Kuda nas ovaj tjedan vodi poezija? Kojeg ćemo pisca upoznati? Koje je njegovo rodno mjesto?
Sva ta i druga pitanja, odnosno odgovori očekuju Vas u ovoj rubrici!!!
--------------------------------------------------------------------------------------
Bez oproštaja
Dobriša Cesarić, rodio se u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902., a umro u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.
Iza sebe ostavio je stotinjak pjesama pomno biranih riječi, usklađenih u nježne stihove koji odišu tugom, srećom, sjećanjem... životom... i glazbom.
Prva Dobrišina pjesma I ja ljubim izašla je 1916.godine, a do smrti i nekoliko zbirki. Daleko poznate pjesme su: Ma kako uzdiglo se srce, Voćka poslije kiše, Breze na ulici, Slap, U suton, Balada iz predgrađa, Pjesma mrtvog pjesnika, Molitva, Bez oproštaja.
Sada kad te nema, uživaš li u danima mira koji te veličaju, kao čovjeka punog umjetničkih manira?
Tvoji dani svake godine su s nama, mladi Požežani čitaju spomenice prošlosti i ubacuju kitice ponosnog kotlinskog kraja. Čast im je biti s tobom tada, a kao Mrtvi pjesnik, glas svoj s rime ne skidaj nikada.
Mladenku prosio nisi, no stihovi nježni uvijek joj pišu. Ma kako uzdiglo se srce tvoje, gospođa u bijelom vječno će trajati i riječima te smjelo milovati.
Ponosan jesi s knjižicom kapi u ruci - njome hraniš Voćku poslije kiše, dok se Breza ispred tvoje kuće skladno njiše. Slap nudi suze tvoje, misli i riječi natopljene životom stihove kroje. I mala kapljica izvor znači, a dugu što vidiš čist zrak oko nas krasi.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
(Slap)
Spomen ploča tvoja ne prati izraz lica strogog, nego papir u kući tvojoj rodnoj. Na njoj piše ono što zna svak' koji s tvojim pjesmama diše. U Suton izranjaju sva djela tvoja, a Balada iz predgrađa odjekuje s tvojega prozora.
Požega je grad iz kojeg si u svijet krenuo, al' u Osijeku i Zagrebu prve riječi svima si ponudio. Skladnim tonovima pjesmi daješ glas, I ja ljubim, pjevaš, a zvuči kao Molitva lirike na dar.
U velikom društvu sada jesi i pričaš o svakoj svojoj grešci; no ima li pjesnika koji griješio nije i u smrt ponio nedovršene papire?! Stoga, nek' raste trava na grobu posijana u jeki sjaja – baš kao i stihovi tvoji kojima nikad neće biti zaborava.
Volio si život; jesi li ga živio kao pjesme svoje; jesi li ga volio koliko i svitak bijeli na kojem si urezao blago rime i kitice koje nam dijeliš?
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
(Pjesma mrtvog pjesnika)
Jelena Matulović Ćaleta
