Sylvia

U mraku tvoje svjetiljke gore

     (Vesni Parun)

Ushiti tvoga srca u rijekama i potocima zubore

kao i rapsodije zrikavaca u izniklim zitima.

Snovi su tvoji neraskidivim vezani nitima

uz korijenje maslina koje na Zlarinu sumore.

Ljubav tvoja svjetloscu ogrce obale i more,

Tvoje se srce pjesmama glasa umjesto kricima

Salje ih u svijet nebosklonima i zabrinutim licima.

Svakodnevno s harfama objavljujes radjanje nove zore.

Sa svodova tvoje duse Simfonije svjetlosti bruje

Violine zrikavaca kroz polja brecaju , mrmore...

Proljece klasje vec zurno pretvara u zrnje.

U mraku, Ljubljena moja tvoje svjetiljke gore

S njima je lakse koracati kroz kaljuzu i kroz trnje

S njima je moguce premostiti i provalije i ponore.

Anđela

  Nema naslova

     Okus tvoje blistave kože

      i miris tvoje bludne puti još su po meni,

       love me u snu, prevrtljivu i nesigurnu

   

        Grabiš me, skoro pa grubo

      da ti ne kliznem koliko sam gipka

        i vučeš me k sebi polako

              kao na uzici

     dobro pazeći da ti ne izmigoljim,

        tvojim spretnim prstima

      koje vješto uranjaju u moje meso...

           I dovučeš me,

       obgrliš sa svih strana,

         i rukama i nogama

         čvrsto, kao u čvor...

        Ne puštaš i ne popuštaš,

  znojiš se od borbe da me zakopčaš u sebe

 i omotaš mi šal oko vrata jezikom svojim gladnim 

                pohlepnim

        znatiželjno tražiš po meni

               sva mjesta   

           kud bi se mogao zavuči,

                  u mene,

             onako, zakopčanu...

            Znojiš se od traženja

                oko sebe...

         i tada te ja upijam k sebi,

                 konačno..

         bez imalo muke, poigravam se

        tobom i tvojim nemirnim tijelom,

             kao lutkom na koncu,

        i uzimam te - napokon, k sebi   

         primam te kao dragog gosta.....

Ianthe

  Odrastanje..ili pokušaj istog...

Mala curica u velikom svijetu

ipak zna jednu,dvije o životu

i zato joj ne zamjeraj

plišane igračke na polici

i drhtanje pod tvojim rukama u noći.

Hvatanje leptira rukama

nikada nije

bilo tako lako

optočeno glamurom mekog sna

i na kraju zažališ

zboh onih što su odletjeli

i zbog onih koje nisi pustio.

Licemjerno.

Da mi hladnoća

svojim lakim,igličavim rukama

probije zadnje redove obrane

spavajuće duše

zasigurno bih postala

ono što često glumim.

No daleko iza tmine zjenice

prebivaju tihe i tople kiše

tamo se roje one riječi

koje ti nikada nisam rekla

i one misli koje me drže budnu noćima

Toplina tvog pogleda

optimalna je za buđenje

onog djeteta koje nikada nisam bila

i jedna sekunda dovoljna je

da zaželim

sve ispočetka

Ne bih više čekala.

Samo bih činila...

Mala curica u velikom svijetu

hoda po kiši noseći crni kišobran

svijet joj izgleda čudesno lijep

tako mokar i zaigran...

Ianthe

Čekanje

U tihom šapatu zore nalazim osmjehe kojih nema.

budim se obavijena mekim krilima tople nade i udišem čežnju za onim što sada najviše trebam.

zrakama jutarnjeg sunca dopuštam da se ušuljaju u sobu...razbijaju udobnu tamu

prošle noći i objavljuju početak novoga dana...

Miris prve jutarnje kave pomiješan s davno stečenom ovisnošću o cyber svijetu.

Prerano je za tvoje poruke,znam.

Nema veze,ipak ću pogledati.

...

Hladan vjetar njiše moju stvarnost.

Koračam brzo,kao da bježim od nečega...

U hladnoći vjetra što nosi zadnje trzaje umiruće zime nalazim osmijehe kojih nema.

Moja kosa...igra se s vjetrom.Izaziva ga.

...

Rutina koju uvijek razbijem,ma barem stavom...

Neću ti dopustiti da postojiš,rutino,ne ovdje.

Zaželim jesenje kiše i tople ljetne noći.

Sjećam se jedne takve noći i razgovora s jednom od Njih.

Nedostaju mi ponekad.

Nikada to nisu bile tipične ženske priče.Ne,to preziremo.

Radije živimo u beskonačnim svijetovima umjetnosti

i definiranja razlićitih ljudskih "Ja"...

No sada,više od kiša i noći,više od razgovora,

nedostaješ mi Ti.

..

Uranjam u svijet mojih misli.

Zapliću se sjenke najcrnjih sjećanja u neonska svijetla iluzija

obavijenim maglicom dalekog "Biti će".

Kaos.

Prolazim prstima kroz kosu.Ne pokušavam se oteti pomisli koja mi se sama nameće.

To bi trebali biti neki drugi prsti.

U kraju dana nalazim osmjehe kojih nema.

Vežem niti maštom te ih krojim,prekrojavam u stvarnost.

Nastaje osmijeh.

Dan je gotov.Još jedan dan koji me djeli od tebe,jedan takav manje.

Uskoro ćemo se opet vidjeti...

Pozdravljam san.

U snovima nalazim osmjehe.ne one kojih nema.One kojih će biti...

Ianthe

Love

U svitanju nekog tihog jutra

U sivom oblaku nad gradom

u prahu na krilima leptira

I na tvojim usnama...

Nalazim nježnost.

U snažnom pljusku meke kiše

u crvenoj boji poljskoga maka

u žaru plamtećeg,zalazećeg sunca

I u tvojim riječima...

Nalazim strast.

U novom danu

u starim pjesmama

U beskraju vode

I u tvom zagrljaju...

Nalazim utjehu.

U olovci i grafitnim tragovima

u šarenilu i tami

U letu ptice

i u tvom srcu...

Nalazim sebe.

Anđela

    Na kapiji askeze

        Zamrli su zadnji krici

    potopljenih glava u beskrajna vedra

      ostao je mozak prosut na ulici

      i duša stopljena u kosmička jedra

        Kud me vode rogovi sotone

      i zvuk zvona kao beskraj leden

      ja slutim da moje otvorene rane 

       nisu karta za ulaz u eden

      Al nek me pali, šiba vjetra vena

     ja sam sretna zbog svega što nemam

        što sam blizu kapiji askeze. 

Anđela

Kraj

Krvavi vrat i tvoje jake ruke

       dave moj san

    Sutra više nisi moj

       hrvaču snova

      mojih razrušenih.

Koliko je samo bilo laži u tebi

       tvojim pokretima

           usnama

tvojim, koje prave nevin osmijeh

       sličan onome

    koji sam nekad davno

          ljubila! 

        Sjećam se!

I tebe ću se jednom sjetiti

     kad poželim gledati

       dvoje nevinih

       kako se ljube,

          i vole se,

i kako spajaju svoje usne u 

        tvoj osmijeh!

Krvavi vrat, tvoje jake ruke

           i kraj!

Kristinka

ARSEN  NAM  DOBRODOSLICU  SVIRA

U ranu su zoru

danas zapjevali maestrali

u zelenilu jos usnulih

maslina a galebovi zakliktali

veselo, u kliktajima salju

poruke, prethodnice

kroz prostranstva jure

k obzorjima premilim, o, dugo se

dugo cekalo na ovo jutro blazeno

i brod je napokon isplovio--

Put Croatie

U  svojim njedrima ponio

stotine ruza 

crvenobijeloplavih u buketu--

Povratka...

Znaju li  galebovi

Znaju li maestrali

da li obale slute

sto se u srcima zbiva

kakve se kovitlaju bure

kakve se svladavaju oluje

dok se na pozdrav mase

U Croatiu , kad se odlazi...

Nije lako pronaci rijeci

da se opisu cenjom izbrazdana lica,

sivo-bijela poput hridina koje

stoljecima Atlantik umiva,

a njedra tiste i gnjece

poput kamenja teska pitanja:

O grobovima oca i majke, o 

tuznim cempresima, tko ce tu

tugu suociti, na sto ce se ta 

bol osloniti i tko ce iz narucja

Ljubav na ruke primiti, 

tko ce vatru zaloziti i otkljucati draga vrata,

Tko?

O, nemoj puci srce

jer tamo vec odavno nema

ni susjeda ni doma, ni prijatelja ni brata,

budi jako srce

usprkos svega cega nema

jer brod ispred sebe siroke brazde reze

a sa obala dalekih, poznatih

sa kliktajem galebova se preplicu, kao krv topli i kao suza gorki

akordi sa klavira

to nam dobrodoslicu, Arsen ipak svira--

onu rado slusanu,

onu kao dijete zagrljenu

onu u srcu godinama cuvanu

onu Njegovu, neponovljivu, neodoljivu--

VRACAM SE...

Goran

Samo još jednom

Sve je slabije

moje srce

izmucila ga

tuga i bol

na rane moje

ne stavljam 

melem

vec ih

danonocno

natapam u sol

zbog tebe

sam tuzan

Draga,

nisam te

smio zavoljeti

sve se zbilo

kasno za nas

i dugo, dugo

ce boljeti

stisaj srce

svoje i moje

da ne tuce

da ne kuca;

neka do nas

ne dodju

krici pjesnika--

samoubica...

jos jednom

sapni,

samo jos jednom

za mene pjesmu

ispisi

da sol iz rana

izgrize

a onda sve

izbrisi...

ako mozes,

ako mogu?

Goran

Strepim, Najdraža

Cekao sam kroz milijun praznih godina

bajkovite trenutke kada cu te sresti.

Uvijek se mimoilazili, Pronadjena

a trazili se godinama na samotnoj cesti.

Slutio sam kroz milijun besanih noci

da ces mi staze ruzama posuti

u zivot mi utkati suncane dane

stihove kao balzam stavljat na rane.

Zudio sam kroz milijun gorkih vjecnosti

njeznost glasa sto me iz stihova zvao.

Mimoilazili se a napokon pronasli,

Njeznosti, dragulje is srca, za tebe sam krao.

Jesi li naslutila da si mojih misli luka

da si neprolazna i vrela ceznja duse,

na zvjezdanim putanjama zajedno a daleko

da li se nasi snovi ostvaruju ili ruse?

Cekao sam milijun dugih vjecnosti

da mi stihovima svijetlis nocu, u tmini

trebam te, zovem te i cijelim bicem ljubim--

strepim, Najdraza

da li me zauvijek grlis ili te zauvijek gubim?

Goran

Neću još dugo moći

Necu jos dugo moci

svjetiljku ljubavi gasiti

opirem se, bjezim pa se vracam

besanicom moje strepnje placam

Carobnim je stapicem

nase staze netko ukrstio

jesu li vile dobre ili zle

nasu sudbinu odlucile?

Necu jos dugo moci

vartomet u dusi trnuti

do tebe stici cu, stici

ovog te puta necu mimoici

Makar i umrijeti morao

znam da necu jos dugo moci

srcu ovom slabom lagati

od tebe bjezati a za tobom tragati

Znam da necu jos dugo moci

dizati ograde, brane, zidove

ma i kad najdublje iskopam medje

dolazit cu cesto a bjezati sve rjedje.

Anđela

Ps:

Zašto vrijeme ne stane

   i jednostavno me ne pokupi?

Jer, tvoj je pogled tako hladan,

 bez imalo Ljubavi prema meni

A znaš da se bojim za tebe, Jedini

Jer mi samo ti i on ostajete

a ja se ludo nadam, tebi Ljubavi

Ne budi, molim te, grub

  budi nježan kao nekada,

  jer mi je potrebna 

  samo tvoja

   nježnost,

    dodir,

     Ljubav

      Ti...

ps: zašto vrijeme jednostavno ne stane i ne pokupi me?

Anđela

Eh, živote

Eh, živote,

   koliko si težak

    koliko si sladak

     gorak i lijep

  i sve to skupa.

Eh, živote,

   eto, živim te

    jer mi te Bog podario

     i blagoslovio ujedno

Eh živote,

    osmijehni se malo

   nama siromasima

    koji te životarimo

     iz dana u dan

   budi bolji život

Eh živote,

   kako si živ!

Svemir Putnik

Specifična ženo

Specifična curo ti si svaka pjesma i nada Svijeta

Osobito kad se u meni posve veća čežnja stvara

Otvoreno ti kažem makar tebi i bilo kome smeta

To strast i ljubav iz cjeline mog bića progovara!

Specifična curo ti si zasigurno moji snovi Svijeta

Bez kojih čovjek ne želi i živjeti i ni tren ne može

Ideš znatiželjno kao pčelica od cvijeta do cvijeta

Želja za novijim, sve više se već nemilice množe!

Specifična curo ti si svi nemogući osjećaji Svijeta

Potiču stvaranje i očuvanje svega dobrog što ima

U srcima ljudi, ma koliko god to ikome smeta...

Čuđenje svakog razumnog bića, oblak i vedrina!

Specifična curo ti si zacijelo golema ljubav Svijeta

Ono što svaka žena neizostavno sa ponosom ima

No, ti si na sreću bez čovjeka tek polovica cvijeta.

Drugi dio, znaš, držim za tebe u svojim njedrima!

Petra

Smijte se

Smijte se, smijte se stravičnom hladnokrvnošću,

Smijte se bezumno, životinjski jezivo.

Smijte se bolu, istinama. Smijte se pjesnicima.

Vi, napušteni karakteri.

Vi, bljedoliki cinici,

Vi, dvolični materijalisti,

Vi, zaboravljeni ljudi.

Smijte se i Vi, prijatelji lažnog svijeta,

lažnih ideala, skrivenih tamnih

duša, smijte se svemu obratnome sebi,

svemu razumljivom.

Smijte se smislu!

Smijte se i Vi, ljudi visokog standarda,

puni zavisti.

Smijte se svojim bezličnim,

svima poznatim osmjesima.

Smijte nam se.

Uostalom, to je još jedino što vam preostaje.

Petra

Volim te

Volim tvoj topli pogled

I kosu slatkastog mirisa.

Volim tvoje: volim te! Bez razloga

I svaki dodir koji pokreće svijet.

Volim onu sunčevu zraku

Koja svakom tvojom riječi postaje veća.

I leći ćemo opet

Na livadu punu cvijeća.

I uživati.

Maštati.

Petra

Žota popevka

Bojim se ziti

V kmicu...

Zgubila se bum

V žotom labirintu,

Ponom megle,

V žotim cipelami.

Nestala bum

V trenu,

Zgorela vu tvoji šaki,

Zgublena.

Nebu ostal

Ni žoti mrvičak.

Nebu se žota soza spustila,

Niti v oku skupila.

Žoto nebo

Popevalo bu zadnju popevku,

Žoto cvetje nebu više cvelo

Niti bu nebo

Boje sonca.

Petra

Snovi

Noćas sam rezala krhotine noći

I poklanjala ih tebi.

Ono malo ljubavi što je ostalo,

Pripalo je nebu,

Samo je ono zaslužuje.

Nošena zrakama života,

Vječnost se na meni iskapa

U prolazu odbačene sjene.

Zagrcnu se život pored mene

Da li od straha, čega li?

Prošetala sam dolinom izgubljenog.

I pronašla sam ga,

Ležalo je tamo, samo i zaboravljeno.

Moje srce.

I tada, umriješe moji stihovi,

Poklonjeni tko zna kome.

Svemir Putnik

Ima li koga?

Hodam gradom, pratim koraka ritam

Kišni dan. Masa. Ne vidim ljudima lica.

Vide li što i ja tamo,  u čudu se pitam…

Dok me rominjava kiša kapima golica!

Zastajem u mislima, ubrzavam hod

U zbilji sam evo između neba i dalje

Gledam crno bijeli, natmureni svod

Kakve li mi samo tajne poruke šalje!

Sanjam. Gledam i znam da sam budan,

Osvrćem se. Je li ovdje još tko jadan?

Možda nekom ovako izgledam čudan

Očiju užarenih, ljubavi, zagrljaja gladan!

Nekog da me tu na mjestu zaustavi.

Priča mi, ruke mi toplinom zaogrne

Ili da se samo na ovaj trenutak pojavi

I srećom svojom, vječnošću ogrne!

I snovi se pusti opet dalje nastavljaju

Sve je isto. Samo ova bezbojna masa.

Jedni druge na mahove zaustavljaju

Slušam ih no ne čujem im niti glasa!

Um mi reče: Sreća je u rukama našim!

Dodirom pravim sve čežnje nestaju…

Neću više snova ružnih da se plašim,

Ovog trena svaka bol, patnja, prestaju!

Sada znam da to nije iluzija, lažni san!

Hodam i dalje, nastavljam sada žurno

Dostići ću jednom ja drugi, bolji dan…

Ne osvrćem se na ovo vrijeme odurno!

Anđela

Život u cirkusu

Život u cirkusu 

   živim...

Mrak, smijeh i neka tuđa djeca

   nigdje nema...

  crno i bijelo...

Na ivici, maske me plaše

  ako....riječi

Život anđela na

    rubu

Pada zadnja

    suza

prolivena zbog....

Živjeli smo zajedno

  gledali se

Znala sam da zadovoljstva

  tražiš u drugoj

Sav moj život

  na ivici...

u cirkusu

ovijen u crnu kišu

Nikad neću moći slobodno

  da mislim

 cijeli život

Jedno veliko S....

 U cirkusu, pod maskama

mi se mimoilazimo

To me plaši

  daj mi svoju ruku

ajdmo zajedno

  Ostavi sve te budale 

 neka zure u nas

Jer, oni ih se ne mogu riješiti

   Crni anđeli s maskama

   nepredvidivi Prometeju

  došlo je konačno

 i naše vrijeme

   u cirkusu

Hajde da ih sve iznenadimo

   neka zure,

  ta - mi smo bez maski

 i to je to

 u cirkusu

crno i bijelo, a

opet, nigdje nema....!?

Svemir Putnik

Violette

Išao sam prije neki dan lagano, ulicama grada

Razgledao okolo sjetno, nezainteresiran ljude

Osjetih nekakva tuga u njima i prostoru vlada

Možda se nečem pomislih, nevidljivom čude!

Stao na uglu, i primijetio da tu nečega, nema!

Okrenuo se, pokraj mene je bila prazna klupa

Zašto bi zbog tog trebalo biti nekih problema?

Ali, iznenada osjetih da mi srce snažno zalupa!

Malena Violette, sjedila je ovdje uvijek u kutu

Prodavala je cvijeće uz tihu pjesmu, svaki dan

Prepoznata po svome cvijeću i žutome kaputu

Pjevajući neki svoj nedosanjan djevojački san!

Izrekoše u pola glasa kako je umrla ovih dana

Njezin nestanak bio je nedokučiva tajna neka 

Nagađali su da je bila sva uzrujana i uplakana

Jer ju je pogodila loša vijest zloguka iz daleka!

Sve nestaje! I ona je eto nekud za nečim pošla

Sudbina nam odnosi, tajne nade, želje i snove

Kud god je zla nesreća našim putovima prošla

Uvijek će se u ljudskim mislima, pojaviti nove!

Tomislav Bulum

Zamračenje

Pokret snage,volje prazne

dovodi do vrha svega

Mnogi hoće da me kazne

Tko me pita što mi treba?

Prazni nagon,želja pusta

grabi snagom, vodi dalje.

Čudne riječi navrh usta

Što sam?Tko sam?Tko me šalje?

Mračne misli čovjeka tužnog

prekrite sjetom u tami ugla.

Dok morskom tišinom vremena nužnog

duša mi zjapi u paklu rugla!

Zamor i tuga šalju me dalje,

ni volje ni snage nemam više..

Što sam?Tko sam?Tko me šalje?

Ma valjda i u paklu padaju kiše.

Lara8

Za te ću doći

Tu, na kraju grada

slušam, plače netko

 Plač, kao pjesma koju danas nigdje čuti neću

Tko stoji ondje

  tamo pokraj stare šljive,

 zamišljene i tihe.

Iza šljive sija jedna sjena

 nemirna i tužna

  što miris pijanstva

 ostavlja za sobom

putenost pogleda i 

 ludilo dodira

Ta sjena što tužno čeka da po nju dođem

  žudnju isijava

      Hiroviti ljubavnik

   od trnja i cvijeća.

  Dolazim po njega

  kao skromni sluga

 da pokleknem puna straha

spram ljubavi njegove...

  O tome sanjam!

 o beskraju prostora i ognjištu bedara 

   O tome sanjam!

Svemir Putnik

Za sreću

Čovjek je počesto nesretno biće jer misli

Da se njegova sreća može novcem kupiti

Onda jadan, svakojake, loše stvari smisli

Čini sve pokušavajući se za njih iskupiti!

Zaboravlja kako postoje besplatne stvari

Koje nam se daju bez ikakve nadoknade

I ne mora svoju dušu da lakomo pokvari

Od drugog sve što može otme i pokrade!

Neka se malo, pažljivo, razumno, okrene

Sreća je na dohvatu, odmah pokraj njega

Otvrdlo srce svoje neka oholo preokrene

Dobrim djelima, stiče sreću ispred svega!

Prijateljstvo čovjeka bez novaca dobije…

Ako iskreno zrači prema njemu kad kaže

Da se iza drugog, svoje nadmoći ne krije,

Kako njegovom slobodom ne raspolaže!

Ptičji pjev, žubor potoka, lišće na drveću

Dan, noć, mir i svekoliko ljudsko znanje 

Mora iskoristiti za dobra koja ga pokreću

Ravnopravan s drugima, ni više ni manje!

Svemir Putnik

Klavir

Išao sam ulicom kada zastadoh iznenada

Desno iznad mene začuh, muzika svira!

Drhtava nota moja čula odmah savlada

U sobi vidjeh nekoga kraj starog klavira!

Bolje sam pogledao pažljivo i vidio nešto

Djevojka mlada tipka na starome klaviru

Iznenadilo me kako ona sada svira vješto

Kao da joj tihe note pjesme iz srca izviru!

Mora da je osjetila kako ju to netko prati

Nesvjesno odmah pojačano klavir zasvira

Podignuvši glavu umilni mi pogled uzvrati

Lik njen je izvirio kao iz slikarskog okvira!

Kroz prozor pogledi strasni naši su se sreli

Nijedno ih od nas dvoje zaboraviti neće…

U mislima smo si poklonili poljubac vreli 

Što stvara ljubav, svjetove i život pokreće!

BrkOmaščeni

Sjećanja

Neznana misao dopire mi zrakom....

...sunca koje prodire nebeskom zjakom.

Bljeskovi i odsjaji ljeskaju se površinom...

...vode ili mora koje dopire gorčinom.

Sjećam te se jučer,ali sutra ne znam sam...

dal' ćeš biti tako lijepa kao onaj zadnji dan... 

Kao san ja te se sijećam...ko' da sam proživio san...

al' se nadam da si sretna kao onaj zadnji dan..

Kao kap sad si u moru moje prošlosti tužne...

...ali ružne da su uspomene to ne mogu reći.

Jer ćeš teći kao vječna kap u mojoj rijeci,mojoj rijeci života...

Dal' si sretna?!..to mi reci..

Ubogar

Conniuctio oppositorum

Oprečnost svih oprečnosti 

kneginja oppositorum

medeni odljev sebe same

mala slatka laž

opasna iluzija nenadjebive ljepote

smrtonosni poljubac u obraz

zatim dva orgazma

jedan za tebe

jedan za mene

postkoitalni joint

u sutonu čula 

iza koprene putenih dodira

više nas nema nego ima

u dva različita hipnotička transa

i utopijom o jedinstvu

conniuctio oppositorum.

Anđela

Nedostaješ mi

Dečko, nedostaješ mi mnogo

  znam, da su snovi gotovi

nažalost...

     prekratko su trajali...

  za mene

I što da radim sada?

Jednostavno, ti si najbolji

  jedan od onih koji su me

zaista znali nasmijati.

 Ali nisi uspio skinuti

  masku s mog lica, 

  kao ni jedan do sada

ali, to nije bitno...

Važno je samo da smo

  se zajedno smijali...

i...i ništa više...

Emilija Vasiljević

Suhozid

Sjećam se:

Bilo je ljeto

I bili smo usred „špice“

A ja sam se smijala,

Nepregledna rijeka vozila

U oba smjera,

A ja sam se smijala...

Smijala sam se još od

Izlaska iz našeg 

sivog nebodera...

Smijala se prolaznicima

Smijala se pročeljima

Zgrada,

Drvoredima kroz

Koje se vozimo...

Smijala se i smijala

Na sve četiri strane svijeta

Onako iskreno,

Onako Od Srca!

I ne mogu si pomoći....

-A zašto se pa TI smiješ?!

Pitanje je fijuknulo poput korbača!

Izvilo se iz prethodno

pomno obavljene kružne 

smotre pogledom 

stvarnog stanja „moje stvari“-

Utegnuta  sam ortopedskim 

korzetom,

sa oreolom višestrukih zavoja

oko glave,

sklopljena kolica na

zadnjem sjedalu...

-Osjećam vjetar u kosi

Htjela sam reći,

Ali me zaboljela

Vlastita slabost:

-Trebam li se pravdati

Za ovu radost

Samoniklu

Bez opipljivog

Pokrića

Bila je potaknuta

tek zrakom Sunca koja mi

dotakla  misli...

I spoznala sam gorku

Istinu: da si već odavno

Otišao Dragi moj,

Iako me svaki dan

uredno voziš „gdje treba“

zbog onog  „u dobru i zlu“...

-Smijem se sebi u lice

Odgovorila sam...

-Oprosti, ljudi nas gledaju,

pokušao si sve ublažiti.... 

Kao da je bogohulno

Smijati se

Ako sve noge nisu

Na broju,

Ni sve ruke na poslušnosti...

...

Kako objasniti sebe

Ljudima suhozidom 

Omeđenim...

Nije li bogohulnije plakati

Uz savršeno poslušne udove

Uz savršeno uređena

Godišnja doba

Uz žubor žive vode

Uz grgorenje vodoskoka

U živopisnim krajolicima....

...

Nemušti prijekori, kao

Lanjski snjegovi

Još žmirkaju sivkastim

Šljokicama beznađa

Na suhozidovima 

Mnogih Svijesti...

-A ja se u svojim 

Stihovima smijem 

i trčim i grijem..

-Plešem Čajkovskog!!!

Evo, „Labuđe jezero“

Iznad svakog Stiha,

Iznad svake Suze,

Iznad svakog Suhozida....

-Tek tu i tamo,

pred Blagdane,

Zabridi nepravda,

zaboli sjećanje 

na dan 

kad sam se smijala,

i smijala i smijala

bez pokrića..

Emilija Vasiljević

Uđite u moje jutro nasmijano

TREĆI je dan Ove Godine 

I PRVI Suncem okupan...

-Uđite u moje Jutro Nasmijano!

I neka sve bude NOVO

Kao u selu „MAKONDO“

Onoga dana kada je

Pukovnika Aurelijana Buendija

Otac poveo da upozna LED...

Kada je „svijet bio tako NOV, 

mnoge stvari  još nisu imale ime 

i, da bi se pomenule,

trebalo ih je pokazati prstom...“

-Uđite u moje Jutro Nasmijano!

Iako nisam „krupan Ciganin,

Zamršene brade i ruku kao u vrapca“ 

I ne predstavljam se kao 

„MELKIJADES“,

Evo,

IZLAZIM iz svojih 

„STO GODINA SAMOĆE“

I priređujem, samo za vas,

Mađioničarsku predstavu,

(„Osmo čudo mudraca alhemičara

Iz Makedonije“), 

da vam svjedočim „Melkijadesa“:

-Stvari imaju svoj lični život,

stvar je u tome da im probudiš

Dušu...“

-Uđite u moje Jutro Nasmijano!

Bez mačete, 

rukama „-kao u vrapca“ 

maštom bujnijom od čuda i magije,

Razgrnula sam Visoko Raslinje

Tugom Zapletene Samoće....

Bilo je potrebno tako malo,

Tako nepojmljivo MALO...

-Tek zrno svjetla u oku

-Tek drhtaj spoznaje da

Putujemo u istom smjeru:

DOBROTI, VOLJENJU,

RADOSTI... 

-Uđite,  uđite, bez oklijevanja,

U moje Jutro Nasmijano!

Emilija Vasiljević

Zašto pišem pjesme

Moje pjesme nisu

Moji snovi

Iako se iz nekih ranih

Najrađe budila

ne bih...

Moje su pjesme

Moja molitva

S.O.S- poziv

Poruka u boci

Kliktaj i Krik

Prsa o prsa

S Nevoljom

Ruka pod ruku

S Nadanjem...

Moje su pjesme

Moji svjetionici

Bez njih

Odavno bih se

o hridi stvarnosti 

Grube i ogoljene 

Razbila...

Bez njih

odavno bih se

Izlila 

iz  korita razuma

Odronila 

niz litice beznađa

Bez njih...

Pišem 

Onako kako dišem

Ponekad lako

Najčešće bolno

Pišem

Ponekad opojno

I slasno

Najčešće trpko

Kap po Kap:

-Kao mlado vino

Ili gorki lijek...

Svemir Putnik

Tragovi

Prolazili su uskom ulicom čvrsto zagrljeni

Nije ih ni nevrijeme moglo zaustaviti tada

Predivnim, ljubavnim zanosom obgrljeni

Kad čovjekom tihi osjećaj i nada zavlada!

Izjavljujući vječnu ljubav nebo su posjetili

Kroz kristalni gusti snijeg putujući do raja

Strast golemu koju su zaljubljenici osjetili

Nikada u našem ovom životu nema kraja!

Grleći se i u tom hladnome, tamnom danu

Sva sretna bića trebaju zadržati ovu sreću,

Poticanjem da nikad nikom snovi ne stanu

Već još s većim željama življenje pokreću!

Usprkos sve gušćim pahuljicama snježnim

Prijetnji da budu prekriveni kućni pragovi

Zahvaljujući ljudskim, osjećajima nježnim

Ne mogu nestati zameteni njihovi tragovi!

Dida

Mala noćna erotika

Chopin i Chanel broj 5 ...

Moj izbor i drskost na koljenima vatre

U dnu pogleda urlik pijanih mirisa

I vrisak čipke na tebi od tankih niti plamena tkana

Iako su na radiju rekli

Da noćas kiše neće biti 

Dok gledam kako svlačiš zanesene jecaje

Sa rasplesanog tijela

Mokre kapi požude raskopčavaju moje grlo

Klize krote i vežu glad i žeđ u meni

Zamotana u poljupce vjetra

Izvijaš se tražiš lomiš i drhtiš

Bokovi mi tvoji iz ruku žele pobjeći

A dva pijana grozda

Rasplesana nježna topla i meka

Ljepotom njihovom kao da su moje ruke opijene

Pa ih hvataju miluju i stišću

A oni zrelinom svojom sami se u dlanove vraćaju

I podmeću usnama vrelim pupove rascvjetale

Maštom otrovanom tobom

Zalijevam gospodaricu tvojih dubina

I pečatim

Zločesto možda i divlje svakako razuzdano

Nemire vrele

Pa ih razlijevam utiskujem ispod Chanela broj 5

Gdje tvoja mala noćna erotika širi bedra tvoja

I znam

O kako dobro znam

Da moju drskost na koljenima pred tobom

U svojoj loži želiš kao nikada do sada.

Emilija Vasiljević

O ljubavi

...

Rijeka jedna u most se zaljubila...

Pjeni, mahnita- korito raspolutila!

Prosjedi Brod svoju Obalu dodirnuo...

Ljudi ga hitro uz nju

Obručem svezali.

Rasplakalo se željezno brodovlje...

Smiju se, smiju Duboke vode

...

A gdje smo mi?!

-Ja rijekom plutam, protječem...

-Ti na mostu- sjediš, ne mariš!

Emilija Vasiljević

Okupani

Grgori Ljubav u koritu slasnog 

trešnjevog soka, nudi se, 

pjenuša rumenim mjehurićima želje! 

Propinje se u mahnitoj snazi strasti!

Čeka da se okupamo

Da nas zapljusne

Osvježi ili razboli

Razgali ili u grlu zastane...

Ti i ja; 

Majka i dijete; Sestra i brat; 

Suze i smijeh; Prijevara i laž; 

Svetac i skot- 

Okupani...Okupani...

Vidamo rane; Hulimo trešnje

I kažemo: -nikad više!

A ljubav ?!

Novu kupku slasnog 

trešnjevog soka,

Iznova, priprema...

Nove kupače čeka!

Pa makar lizali rane

Hulili ljubav

Vidali snove...

Čeka, čeka  Ljubav:

-Da  prigrlimo druge...

-Osjetimo sebe...

Emilija Vasiljević

Napiši pjesmu

Napiši pjesmu

Kaže mi kćer..

Znam da te boli grlo

Smiješi se šeretski

Gleda me 

Napiši pjesmu

Ljupko naherene glavice

Poput grlice...

Napiši pjesmu

-Šušti lišće

Napiši pjesmu

Već dugo nisi

Dolazi jesen

Napiši

Noći postaju sve duže

i duže...

Napiši

Što ti je?!

A meni grlo suho

Sjever u grudima

Mahovina na čelu

Na krilu knjiga „Gonič zmajeva“

još otvorena...

„Čekam da bol pokupi prnje“

Čekam oprost

Oprost

Čekam...

...

Napiši pjesmu-

Kad ti lijepo kažem...

Emilija Vasiljević

Osjećaj mjere

Ne ljubimo se više

Na zavijutku nijedne ceste

Pod krošnjama nijedne vrbe

Na mekoj postelji trave

Nijednog proplanka

Šteta...

Nijedne riječi više....

Plove samotni oblaci

Nikad više- šapuće vjetar 

Ispod Duge pretrčavaju

Već prolaze

Neke druge Sjene

Šteta...

Nijedne riječi više...

Toliko toga na 

ružičastim laticama 

Nježnosti

mogla bih baš TEBI 

dati...

-Nijedne riječi više...

Plove samotni oblaci...

Nemoj, nemoj stati

šapuće vjetar...

-Nijedne riječi više...

Emilija Vasiljević

Čežnja

Kad pustim svoje žedne srne

Na potok prepun mjesečine

Tvoje ruke- dva gladna vuka,

U grmu moje žudnje- čekaju

Kad svoju haljinu raskopčam

I prhnu prepelice zatočene

Tvoji prsti, toploputi

Svilene mreže spremaju

Kad čežnju svoju rumenu

U kupku rose uronim

Tvoje usne: zreli jagodnjak

Mojim željama- ponude

Kad mlado jutro navrati

I krošnju noći razgrne

Moje će srne bistrooke

Po vlažno lane njihati...

A, gdje si Ti?!

Emilija Vasiljević

Dobro ti jutro

-Nije li to ptica

u krošnji moje čežnje nastanjena.

Nije li to pjesma

na dlanu moje ruke ispisana.

Nije li to tvoje ime

na rubu usana mojih

i ovog jutra prolistalo...

-Pa je moja čežnja

u haljini od svile,

u susret Tebi krenula...

A pjesme u krilu ptice

nad tvojom kućom cvrkuću:

-Jutrilo Ti se dobro,

Ljubavi moja, prolistala!

Emilija Vasiljević

Govorim sebe

Riječi...riječi...

Kao malene barke

Mogu njihati u svojim njedrima.

Riječi-nježni leptiri,

Mogu milovati svojim laticama.

Riječi...Riječi...

Mali urođenici,

Mogu odapeti otrovne strijele...

I kad poteku, 

Nikad se uzvodno više vratiti ne mogu.

...

Zato Ti govorim sebe

Lagano, u krupnim kapima,

Poput kiše koja i hoće i neće...

Govorim sebe u vrtuljcima,

Povučem poneki pramen sjećanja

Tek tu i tamo

Oprezno, nježno- da ne zaboli.

Govorim sebe kao da tečem,

Krivudam,

Vrludam,

Oštrijih hridi se klonim.

Govorim sebe- ne smišljam,

Onako kako mi dođe.

Govorim i mislim:

Samo da se ne izlijem,

Da Ti u grlu ne zastanem...

Govorim sebe-ali to nije važno,

-Ti ionako voliš da me slušaš!

Lara8

      Znaš         

       I znaš da me nije briga

           kuda idemo

        i šta radimo

       važno je samo to

        da me uzmeš sa sobom

       i sve će biti kako treba

         i da znaš

        hajde da poludimo na tren

       da radimo smiješne stvari

           važno je samo to

        da noćas ostaneš sa mnom

       bez obzira koja te čeka

        a ako ti kažem, zaista...

Lara8

On plaće

ZAR PLAČEŠ?

  NA MOM JASTUKU PLAČEŠ?

  ZAR MOŽEŠ?

TI LEDENA HRIDINO

  BEZ MILOSTI

  BEZ SUNCA, SREĆE,

  BEZ SRCA...

PUTUJEŠ U PAKAO!

  ZAR PLAČEŠ?

  TO LEDENE SUZE TEKU NIZ TVOJE POKVARENO LICE

 KOJE JE LJUBILO TOLIKO

CURA BEZ MORALA

  DA, LJUBILO!

TI NE TRAŽIŠ LJUBAV,

  NIKAD I NISI

TI TREBAŠ SAMO ONO

 ONO ZADOVOLJSTVO

 SLATKO I PROLAZNO...

IZGUBIO SI SVOJE ILUZIJE

 I NIŠTA VIŠE NEMAŠ!

ZATO I PLAČEŠ!

ZAR MOŽEŠ?

  NAKON SVEGA?

Svemir Putnik

Život je to...

Kažeš mi ovih dana kako je život nepravedan

Ali je i pored svih svojih mana, svejedno lijep!

Naravno da taj stav uman, posve izvanredan

Tko ga ne shvaća ide putem kao čovjek slijep!

Kad sumnjaš zakorači korakom svojim malim

Sve se može promijeniti treptajem tvoga oka

Trebao sam to na vrijeme uraditi i sada žalim,

Kažeš kajući se, ali se ne odričeš svog poroka!

Nije baš tvoja stvar što drugi nešto kažu o tebi

Ti se, samo na taj stav, moraš dobro zamisliti

Da te ljudi iz svojih svih redova isključili ne bi,

Djelom biti dobar drugima, duboko razmisliti!

Kažeš da treba vjerovati  osim u sebe i u čuda

Jer se ona zbivaju oko nas, na svakom koraku

Ako otvoriš dobro oči, možeš ih vidjeti svuda

Samo ih vjerom prihvati pri svakom iskoraku!

Ako želiš uspjeh u životu moraš zaista riskirati

Nema ništa nesigurnije od prolaznosti svijeta…

Trebaju svi znati što čine to pažljivo raspakirati

Naš je život  osjetljiv poput  procvalog cvijeta!

Pokušaj voljeti, život bez ljubavi smisla nema!

Sam čovjek za sebe na ovome svijetu nije ništa

Život gradi rješavanjem zajedničkih problema

Ljubavlju iskrenom dolazi do svojega ognjišta!

Lara8

Da li?

Da li je to ljubav?

Zašto mi ne kažeš?

Gledam te i divim ti se

  tvojoj smjelosti i odvažnosti

Ti znaš da te volim

  i da želim da 

 ostaneš sa mnom

Ali, sve je to u suprotnosti sa tvojim željama

Pogledaj me i reci:

"stara, sve što je lijepo, kratko traje".

Reci: kako da te zaboravim, kad te još uvijek volim

  i osjećam,

oh, dragi

  ostanimo zauvijek zajedno...

Svemir Putnik

Jurjevsk klupa

Gradska su sva svjetla kao zvijezde sjala

Posrtao je Jurjevskom jadan, zamišljeno…

Kad je djevojka momka u šetnju pozvala,

Budeći mu ranjeno srce dosad usamljeno!

Trak sjene prikrivao je vlažne, tužne oči

Dok je ona svoj pogled pokazala smjerno

Očarano mu srce htjede da do neba skoči

Zavolio ju je na mah, silno, neizmjerno!

Pošli su zagrljeni jedno uz drugo skupa

Sanjajući za sebe neke, neke bolje dane…

Ispred njih bijaše jedna slobodna klupa

Zasvjetlucaše im oči, sretne, nasmijane!

Dalje su ulična svjetla, žmirkavo sjala 

Dvoje zaljubljenih, gugutali su skupa…

Njegova se draga, presretna rasplakala.

Vječna im neka bude, jurjevska klupa!

Želimir

Mi

Došli u grad neki čudni ljudi.

Ljudi sa strane.

Ljudi s kamenjara,

preuzeli grad.

Uzeli i radna mjesta.

Mi, samo promatramo.

Nas se to ne tiče.

Šutke promatramo.

Šutimo.

I mi bismo radili.

I mi bismo ljetovali.

Ljetujemo kopajući po kantama.

Kopamo u tri smjene.

A što kad dođemo do vulkana?

Davor

Želim te bar još jednu noć

 Kad se činilo da si zaboravljena

i nebi te se više sjetio svake noći,

 kad sam mislio da si preboljena

 i da mi nećeš više u snove doći

 nisam htio al sam te se sjetio

i morao je doći taj prokleti dan,

 da postojiš tad sam primjetio 

 ...jer bio je tvoj rođendan

 opet si se vratila bez pitanja

   i ušla u moju glavu,

...vratila stara sjećanja

   i otvorila ranu staru

 opet sam poželio da budeš moja

   zašto si opet morala doć,

znam otrov je za mene duša tvoja

... al želim te bar još jednu noć

Lara8

Osjećam

Osjećam njen dolazak noćas

Osjećaš li i ti njen dolazak?

     Dugo...

Rekao si mi da čekam

  kad mjesec izađe,

ali ja više ne znam tko sam

  i što govorim

znam samo da smo stranci

Osjećam njen dolazak noćas

Osjećam taj trenutak

   Dugo...

Sjećam se, ne brini,

Rekao si mi: prvi put,

             zadnji put,

ali ne vidim razloga

da ona ne dođe

ja samo osjećam da je tu

i da joj pripadamo

  samo ovaj trenutak

      Dugo...

čekam

cijeli svoj život

Osjećam je u zraku,

u tvojim riječima

cijeli svoj život

   čekam dugo

  ovaj trenutak

 Osjećam njen dolazak

     noćas

Osjećaš li i ti njen dolazak?

    Dugo....

Svemir Putnik

Mademoiselle Chantelle

Madmazel Šatal¸ pojavljuješ se obično niotkuda…

No, znaj! Ja sam te ovih dana u snovima vidio!

Prekrasni, otmjeni, tvoj nježni lik nalazio se svuda

I odmah se mnogima, pa i meni Pjesniku svidio!

Viđena kako graciozno ideš ka obalama Sene

Nasmiješena, ljupka, tako gracioznog hoda…

Pogledi na te, žamor svih uzrasta i poneke žene

Širili su glasine o tebi do nebeskog svoda!

Kažu da si bila na Bijaricu i bezbrižno plivala

Zanosnog osmjeha, smiješeći se naokolo svima…

Rijeka pohvala, zavisti u tvom pravcu se slivala

Zahvalno si vraćala  poljupce, meni i njima!

Mnogi su te sreli za posjete dvorcima na Loari…

Pričajući o tebi poznato, stvarajući legende nove!

O tome  govore slikari, pjesnici i njihovi memoari

Slikajući tvoj prkosni izraz, opijevajući  tvoje snove!

Ovjekovječili su te na Jelisejskim Poljanama…

Kako se šetaš proplancima zabrinuta i zamišljena!

Mnogi su mislili da si tužna, a šalila s nama…

No, ti si zaista bila jadna, nesretna i usamljena!

Vidjeli su te u dvorcu Skarlet kako divno pjevaš…

Zanosno držanje,  ležernost, ples, poznato je svima

Mnogi uživaju dok strasno očima uokolo sijevaš

Čarobne note tvoje govore o ljudskim snovima!

U mislima sam te na obroncima Dordonje sreo

U ulozi Boginje koja je vladala ovim krajem…

Potrčao sam ti u zagrljaj i uputio poljubac vreo

Čineći puste krajolike, tvojim i mojim rajem!