Suhozid
Sjećam se:
Bilo je ljeto
I bili smo usred „špice“
A ja sam se smijala,
Nepregledna rijeka vozila
U oba smjera,
A ja sam se smijala...
Smijala sam se još od
Izlaska iz našeg
sivog nebodera...
Smijala se prolaznicima
Smijala se pročeljima
Zgrada,
Drvoredima kroz
Koje se vozimo...
Smijala se i smijala
Na sve četiri strane svijeta
Onako iskreno,
Onako Od Srca!
I ne mogu si pomoći....
-A zašto se pa TI smiješ?!
Pitanje je fijuknulo poput korbača!
Izvilo se iz prethodno
pomno obavljene kružne
smotre pogledom
stvarnog stanja „moje stvari“-
Utegnuta sam ortopedskim
korzetom,
sa oreolom višestrukih zavoja
oko glave,
sklopljena kolica na
zadnjem sjedalu...
-Osjećam vjetar u kosi
Htjela sam reći,
Ali me zaboljela
Vlastita slabost:
-Trebam li se pravdati
Za ovu radost
Samoniklu
Bez opipljivog
Pokrića
Bila je potaknuta
tek zrakom Sunca koja mi
dotakla misli...
I spoznala sam gorku
Istinu: da si već odavno
Otišao Dragi moj,
Iako me svaki dan
uredno voziš „gdje treba“
zbog onog „u dobru i zlu“...
-Smijem se sebi u lice
Odgovorila sam...
-Oprosti, ljudi nas gledaju,
pokušao si sve ublažiti....
Kao da je bogohulno
Smijati se
Ako sve noge nisu
Na broju,
Ni sve ruke na poslušnosti...
...
Kako objasniti sebe
Ljudima suhozidom
Omeđenim...
Nije li bogohulnije plakati
Uz savršeno poslušne udove
Uz savršeno uređena
Godišnja doba
Uz žubor žive vode
Uz grgorenje vodoskoka
U živopisnim krajolicima....
...
Nemušti prijekori, kao
Lanjski snjegovi
Još žmirkaju sivkastim
Šljokicama beznađa
Na suhozidovima
Mnogih Svijesti...
-A ja se u svojim
Stihovima smijem
i trčim i grijem..
-Plešem Čajkovskog!!!
Evo, „Labuđe jezero“
Iznad svakog Stiha,
Iznad svake Suze,
Iznad svakog Suhozida....
-Tek tu i tamo,
pred Blagdane,
Zabridi nepravda,
zaboli sjećanje
na dan
kad sam se smijala,
i smijala i smijala
bez pokrića..
