Snovi
Noćas sam rezala krhotine noći
I poklanjala ih tebi.
Ono malo ljubavi što je ostalo,
Pripalo je nebu,
Samo je ono zaslužuje.
Nošena zrakama života,
Vječnost se na meni iskapa
U prolazu odbačene sjene.
Zagrcnu se život pored mene
Da li od straha, čega li?
Prošetala sam dolinom izgubljenog.
I pronašla sam ga,
Ležalo je tamo, samo i zaboravljeno.
Moje srce.
I tada, umriješe moji stihovi,
Poklonjeni tko zna kome.
