Jurjevsk klupa
Gradska su sva svjetla kao zvijezde sjala
Posrtao je Jurjevskom jadan, zamišljeno…
Kad je djevojka momka u šetnju pozvala,
Budeći mu ranjeno srce dosad usamljeno!
Trak sjene prikrivao je vlažne, tužne oči
Dok je ona svoj pogled pokazala smjerno
Očarano mu srce htjede da do neba skoči
Zavolio ju je na mah, silno, neizmjerno!
Pošli su zagrljeni jedno uz drugo skupa
Sanjajući za sebe neke, neke bolje dane…
Ispred njih bijaše jedna slobodna klupa
Zasvjetlucaše im oči, sretne, nasmijane!
Dalje su ulična svjetla, žmirkavo sjala
Dvoje zaljubljenih, gugutali su skupa…
Njegova se draga, presretna rasplakala.
Vječna im neka bude, jurjevska klupa!
