ARSEN NAM DOBRODOSLICU SVIRA
U ranu su zoru
danas zapjevali maestrali
u zelenilu jos usnulih
maslina a galebovi zakliktali
veselo, u kliktajima salju
poruke, prethodnice
kroz prostranstva jure
k obzorjima premilim, o, dugo se
dugo cekalo na ovo jutro blazeno
i brod je napokon isplovio--
Put Croatie
U svojim njedrima ponio
stotine ruza
crvenobijeloplavih u buketu--
Povratka...
Znaju li galebovi
Znaju li maestrali
da li obale slute
sto se u srcima zbiva
kakve se kovitlaju bure
kakve se svladavaju oluje
dok se na pozdrav mase
U Croatiu , kad se odlazi...
Nije lako pronaci rijeci
da se opisu cenjom izbrazdana lica,
sivo-bijela poput hridina koje
stoljecima Atlantik umiva,
a njedra tiste i gnjece
poput kamenja teska pitanja:
O grobovima oca i majke, o
tuznim cempresima, tko ce tu
tugu suociti, na sto ce se ta
bol osloniti i tko ce iz narucja
Ljubav na ruke primiti,
tko ce vatru zaloziti i otkljucati draga vrata,
Tko?
O, nemoj puci srce
jer tamo vec odavno nema
ni susjeda ni doma, ni prijatelja ni brata,
budi jako srce
usprkos svega cega nema
jer brod ispred sebe siroke brazde reze
a sa obala dalekih, poznatih
sa kliktajem galebova se preplicu, kao krv topli i kao suza gorki
akordi sa klavira
to nam dobrodoslicu, Arsen ipak svira--
onu rado slusanu,
onu kao dijete zagrljenu
onu u srcu godinama cuvanu
onu Njegovu, neponovljivu, neodoljivu--
VRACAM SE...
