.
.

Kristinka


Jeke i odjeci zavičajnih obzorja

I.

Zivot je pecalbarski
ispleten od jeka i odjeka
koji sa dalekih obzorja zovu
da se, kao i u proljece laste, pod strehe vratimo
zavicajnom iz djetinjstva krovu.

Jucer, Pecalbo moja
Pecalbo sumnjivice, krabuljo, izdajnice
puna si oduvijek krupnih zavjera i sitnih intriga
pecalbo, prokletnice
sto li sve nismo bili, sto li sve nismo mogli jucer,
mi gorostasi, hrastovi, jablani
a danas?
danas obezglavljeni, umorni neimari.

I ono, onda, u jucer spada.
Snjezilo je nad Zagrebom ( bijelim snijegom)
kad se vlak zahuktao u daljine... u noc...
od sebe tjerasmo slike sljivika, vrbika... brezuljaka
breze su u sumarcima plakale
tog su popodneva ispod njih umrla obecanja zaljubljenih
u vjedjama ostavljenih sledile se suze i krijesile 
kroz noc kao iskre s ognjista koje se gasi.

Dusa je pecalbarska cas saka leda a cas grumen ognja
tuku se vatra i led u neprestanom dvoboju
tuku se kao zaracene vojske svjetlo i tmina
u ratu su beskonacnom ljeto i zima;
zagrljeni se grle oprezno i mlako kao robijasi na 
prisilnom radu
od hladnog se srca bjezi a toplom uzalud tezi...

Pecalbaru, druze
i ti, kao i ja, uvijek nekamo zuris
i uvijek trazis ono nesto --
ono nesto,
nedostizno i daleko 
toplo kao kruh ispod peke
i opojno kao miris sjenokose daleke...

Sa zagrebackog perona, vlak se zahuktao u daljine, u noc...
ni slutilo se onda nije
kakve uzbrdice, nizbrdice, stramputice
neizvjesnot Eldorada krije.

Na bezimenim paralelama i meridijanima 
zivot pecalbari zive, svakodnevno raspeti
na krizu
zavicajnim zvucima, sumovima, jekama:
odjekuje galop konja kroz ravnicu
i huk kroz planinu nabujale rijeke,
zvono pastirsko cujemo u proplanku
u nasem uhu majcinu uspavanku...

Sudbina nam je ista svima--

Medju zivima sve nas manje ima
i sve je manje u zilama zdrave krvi
bescutno sve nas, Nedodjija drobi i mrvi.

Pitas se i ti, druze, kao i ja nebrojeno puta
da li postoji novac, neko neprocjenjivo blago
kojim bi mogli platiti
i  --  ono NEKAD vratiti...


II.

I -- ono NEKAD vratiti...
Pa hajde, druze da na trenutak zaustavimo vrijeme
i ti preuzmi rijec od mene
samo, molim te, nemoj politizirati, toga u Pecalbi
imamo dosta
umjesto politike daj malo poetike i sa nekoliko zamaha 
kistom kao da si pred Murticevom bistom
oslikaj nam ono jucer, onako 'sve po zakonu', kako je to
osamdesetih vapio slavuj sa Dunava
pokusaj sa onog NEKAD
sto vise mulja skinuti i svemu bar malo oprati lice
sa izvora Krke -- ljepotice.

Dobro, bas cu krenuti od Krke
na mojim putovanjima cesto sam se divio toj gorskoj krasotici,
mnogo puta sam na klupi zeljeznicke stanice prespavao u
Kninu, jednako spokojno i bez straha kao na Zrinjevcu,
Ohridu ili uz visegradsku Drinu,
putevi me nosili kroz gradove, nase divove
i kroz sela nase arkadije...
(nisu onomad razbojnici u blizinu naselja dolazili)

Davala radnistvu Zeljeznica one zgodne K-15 karte, pa se
kopnom i vodom moglo posvuda
od istoka i sjevera do zapada i juga,
sjecam se , tako jednom, u Brodu na Savi, sjedi u krcmi 
radnika grupa i svima im na licu osmijeh od uha do uha,
bas im je toga jutra
"Djakovic" kljuceve dao na dlan
za useljenje u novi stan...

Zelis li i o Zagrebu rijec-dvije, o sveucilistarcima,na primjer,
koje je posao cekao kad bi Index kao dragi kamen zauvijek
u ladicu pohranili i u zivot srcem punim snova zakoracili...

ali, pusti me

Ti o Zagrebu vec sve, ionako , znas
a mene evo povjetarac pozuruje, zove da podjemo
kroz livade prepune rascvalih makova, kroz polja
psenicna u dozrijevanju, zove me u skitnje skitnica stara
da bi se opili ljepotom sto vec odavno cinili nismo pa me
nuka da na brezuljke pod breze svratim--ondje sam
voljenu djevojku grlio...

(a gdje li je Sonja sada iz onog NEKADA?)

E moj druze, pogruzeni
sto ne bismo platili i ono NEKAD vratili
prije nego se kobni vlak zahuktao u daljine... u noc...
(i padao je snijeg... bijeli snijeg nad Zagrebom)
svjesno ili nesvjesno, uzalud se pitam-
zivot smo tada servirali za gozbu, pred hijene
i crne smo zastave na pola koplja spustili.

Umrlo je za nas, i jucer, i danas.
A sutra?

Sutra je blijeda vizija procvalih makova na livadama
i mukla simfonija vjetrova kroz ravnice, kroz planine...