Ulični svirač
Obitavam u Marignanu, na kraju Šanzelize
U kojoj najljepša ulica Pariza poglede otvara
Povremeno me tuga savlada žmarci nailaze
Od svirke svirača što pravu ljubav zagovara!
Ustao sam, nešto ranije, i došao do prozora
Obuzela me je, nekakva, neobjašnjiva, sjeta
Možda to utiče, ova, čarobna, sunčana zora
Koja najavljuje, kraj vrućina, odlazak ljeta!
Odmah dole na ulici, začula se muzika fina
Postariji, muzikant, bio je, na klupi u parku
Njegovom dušom, srcem, stopila se violina
Opijevajući nekada, izgubljenu ljubav žarku!
Dvoje zaljubljenih zastalo je potiho, do njega
Nešto su, smiješeći se, rekli, i, novac mu, dali
A on, onakav, kao da je, odvaljen od brijega,
Ushićen s njima, pozva sreću, tiho im zahvali!
